Nisam ja očekivao ništa. Za mene je svako pojavljivanje Hrvatske na najvišoj razini ogroman uspjeh. Šta je očekivano, a šta neočekivano dalo bi se o tome razgovarati. Bilo je dosta iznenađenja u puno sportova, ali ta iznenađenja naši sportaši nisu ostvarili.
Gledam svjetske tablice u hrvanju. Tamo imamo tri-četiri hrvača u top 20. Kada se maknu oni iz iste zemlje to bude negdje i top 15 ranking. Nekako je za očekivati da se zalomi jedna kvota, al eto hrvači nisu bili ni blizu. Slično je i u boksu, s iznimkom Veočića. Rekao bih da smo i u taekwondou trebali imati još barem jednu kvotu. Streljaštvo je doživjelo totalni debakl jer po rankingu i kvaliteti trebali smo imati barem još tri kvote. Sestre Jurković, mala Hana Arapović, pa Fileš u mačevanju, reprezentacija u streličarstvu su stvarno išli preko svojih limita i malo je falilo.
Pratim malo rankinge u stolnom tenisu i mislim da će Ivana Malobabić sigurno imati kvotu po rankingu jer je negdje na 7-8 mjestu, a dijeli se 15 kvota po rankingu, a u kvalifikacijama je odigrala očajno (opravdanje je bolest).
Kažem, ranijih godina smo imali i iznenađenja i u plasmanu na igre, a bogme i u osvajačima medalja. Danas je toga malo ili nimalo. Za mene je jedini bljesak ovih kvalifikacija rezultat Filipa Pravdice.
I opet ću ponoviti jer mislim da je važno....niti sam imao nerealna očekivanja, niti mi je želja i potreba kritizirati. Imam prilično godina i pratim olimpijske cikluse praktično od kada je Hrvatske i ovo je jedan od skromnijih rezultata u zadnjih 5-6 olimpijskih ciklusa.
Možda nekad neke stvari treba zadržati za sebe, al eto ovdje se vode zdravi i kvalitetni razgovori, pa sam i ja u tom smjeru pokušao ići. I što je najvažnije, meni je uvijek žao sportaša, oni će uvijek dati maksimum, pitanje je onih koji im omogućuju uvjete da li zaslužuju odlučivati o tim sportašima. Siguran sam da nisu svi na pravim mjestima. Kao uostalom i u svemu drugome.